Trebao je to biti sasvim običan ponedjeljak, po ničemu bitno drugačiji od onih koje sam već proživjela. Srce je drhtalo, a žile u tijelu su se od uzburkane krvi napinjale, tako da mi se u jednom trenutku činilo da je sljedeće što slijedi, pucanje odjeće po šavovima.
Tražeći uzroke toj čudnoj jutarnjoj reakciji tijela, isključila sam spoj kofeina i nikotina, budući da sam zbog kašnjenja propustila taj divni, svakodnevni ritual.
Teta Vedrana sa prvog kata često zna reći kako će me jednog dana ubiti te moje damske cigaretice. Ali isto tako teta Vedrana ne zna, da ja baš kao i Đole, ne marim za neke stvari u životu.
Zašto i zbog čega srce može drhati i što je to moju krv učinilo tako iznenada i nenajavljeno, divljom rijekom?! Ljubav, ljubav, ljubav…Ulažem cijeli milijun i zaključavam.
Tarik se smije preko puta mene i najavljuje propagandni program, ali bez potrebe. Treme i neizvjesnosti nije bilo. Ljubav je točan odgovor i još mnogo toga. Ljubav je moja zvijezda vodilja, ali definitivno nije tema ovog teksta. Tema ovog teksta je nešto sasvim drugo.
Rukavica je tog ponedjeljka bila bačena i ideja o pisanju je zatrudnila u mojoj glavi, i iako je bila sasvim mala, već je postojala.
Trudnoća se ne može zanijekati, kao što se ne može zanijekati i 44% Hrvata koji u godini dana nisu pročitali niti jednu knjigu. Nevjerovatan podatak koji ostavlja u šoku sve one koji čitaju, koji su toliko puta udahnuli život raznim papirnatim likovima, dijelili s njima njihove tuge, radosti i bili pritajeni akteri svih onih ludih zapleta i još neočekivanijih raspleta. Statistika koju čini 44% učmalih Hrvata po pitanju čitanja nije nimalo pohvalna. Posebno nije pohvalna kad se dobar dio tih istih „nečitača“ nađe u onim dugačkim redovima kada se knjige uz nešto dijele gratis. Dođe mi da se smijem i plačem u isto vrijeme, da poput one djevojčice koja je prije 19 godina ušutila svijet na 6 minuta svojim govorom na konferenciji UN-a, ušutim i ja Hrvatsku, barem onaj isfiltrirani dio koji nam ne ide na ponos.
Pitam se što bi na taj podatak rekla žena u kavezu, žena oteta, progonjena, zarobljena?!
Moja tužna Merete Lynggaard u kavezu..Sjedila sam u uredu i razmišljala kako se čovjek uopće može naći u kavezu, što se treba dogoditi da mi netko odredi granice kretanja, da mi oduzme život u trenutku kad sam najjača, kad iz svake moje stanice vrišti smisao onoga što živim i što jesam.
Merete je žena u usponu svoje političke karijere, u misiji ostvarenja svojih životnih ciljeva, otrgnuta od svijeta na brutalan i nemilosrdan način, bez mogućnosti izbora. Bez mogućnosti da se pozdravi sa svojim prijašnjim životom, da se pripremi na mračno razdoblje koje slijedi i koje će trajati.
Ugasila sam svjetlo, tišinu nije ništa remetilo, tvorac Žene u kavezu , Jussi Adler-Olsen, pružio mi je ruku i ušetali smo zajedno. Znala sam da neću tako brzo stati, njegove rečenice postale su moj novi dom. Prisluškivala sam razgovore njegovih likova, trenutak stvarnosti bio je raspolovljen na dvije polutke koje gotovo da su se mogle i opipati.
Danska mi nikad nije bila tako blizu, baš kao i detektiv Carl Morck iz policijske uprave u Kopenhagenu, smijenjen da bi postao voditeljem novog sektora za neriješene slučajeve, sektora Q.
Merete je prestala postojati kao žena, postala je slučaj sektora Q, poput Feniksa uzdignuta u sobi za neriješene slučajeve, dobila je novu obitelj, a da toga nije bila ni svjesna. Iako je proglašena nestalom, većina ju je smatrala mrtvom, a oni se ne diraju.
Carl Morck i dodijeljeni mu pomoćnik Sirijac Assad bili su igrom slučaja jedini kojima je još uvijek stalo do Merete. Upravo ta tri lika nose čitavu radnju Olsenove genijalnosti.
Sa novim odlomcima, pitanja su se gomilala, upitnici su stajali poput kuka u hladnjačama i više se od njih nisam mogla slobodno kretati. Carl se također teško kretao pod lavinom propusta koji su dogodili nad Merete. Bio je čudo od čovjeka za taj posao, već na početku uspio je zadobiti moju pažnju i divljenje. Čovjek koji u sebi nosi strujanja i probleme svog vlastitog života, sa lakoćom se predaje onome što čini osovinu njegovog postojanja. Istraživački duh i pronicljivost uzdižu se do najviše razine, pa iako omražen među kolegama uspijeva izgraditi stabilan odnos sa Assadom koji postaje njegov pomoćnik.
Assad je na početku zamišljen u ulozi Carlove tajnice, sa nemogućnošću da da svoj doprinos slučaju Merete Lynggaard. On je živ čovjek, drugačije kulture, vjere i lomi početnu koncepciju onoga što je trebao biti.
Assad mi je od svih prisutnih bio najbliži, mali čovjek, igrač iz sjene, neutralac koji vješto ostvaruje svoj naum. On misli, proniče, pita i odgovara, njegova uloga dobiva viši smisao zbog želje da se osjeća korisnim. Njegova angažiranost je spremna zasjeniti i Carlovo iskustvo, ali sve u svrhu općeg dobra. Dragi moj Assade, da samo znaš koliko sam te puta zagrlila u romanu, na trenutke mi se činilo da grlim samu sebe.
Bila sam do kraja s njima, al uvijek na početku kad bih se počela pitati zašto i zbog čega je Merete stjerana u kavez?! Da li čovjek može toliko zamjeriti drugom čovjeku da izgubi razum i čini stvari za koje nema opravdanja?! Gdje su granice, crte koje upozoravaju, vertikale koje nas oblikuju da djelujemo u skladu sa moralnim načelima?!
Čitava mudrost nalazi se u prihvaćanju, ne u stiskanju zubi, jer to je znak da još uvijek ne prihvaćamo ono što ionako mora biti. Dok ne prihvatimo, tražimo krivce, i to uvijek druge, jer nam je tako lakše. Prividno lakše.
Neću vam otkriti što se dogodilo sa ženom u kavezu, prepričavanja uvijek donesu neku drugu istinu. Reći ću vam samo da ona čeka svakog od nas da ju oslobodimo.
J.A.Olsen je ispustio moju ruku, a povratak u onu drugu polutku stvarnosti se činio tako normalnom pojavom. Mene je i dalje mučilo onih 44% i stup srama koji je bio rezerviran za njih. Možda je i teta Vedrana među njima. Sutra ću joj pokloniti „Ženu u kavezu“, u ime dobrosusjedskih odnosa. Ili makar da srušim statistiku…
Josephine